Budite se umorne bez obzira koliko ste spavale, sitnice vas izbacuju iz ravnoteže kao nikad prije, pokušavali ste smršavjeti, ali kilogrami se jednostavno ne miču čak ni kada jedete manje nego prije, osjećate se kao da ste u opasnosti, a tijelo nikako da vas pusti da malo opustite. Ako prolazite kroz perimenopauzu i prepoznajete se u ovim opisima niste same, a ono što doživljavate ima vrlo konkretno znanstveno objašnjenje.

Iza svega ovog krije se kortizol, hormon stresa koji igra ključnu ulogu u tome kako se naše tijelo nosi sa svakodnevnim izazovima. Dok se većina naših razgovora o menopauzi vrti oko estrogena i progesterona malo tko govori o tome kako pad ovih hormona duboko utječe na sustav koji regulira stres, a upravo ta veza može objasniti mnoge frustrirajuće promjene koje žene doživljavaju tijekom ovog životnog razdoblja.

Zašto je ustvari važan kortizol? Kortizol je hormon koji proizvode nadbubrežne žlijezde, mali organi koji se nalaze iznad bubrega, regulira razinu šećera u krvi, održava krvni tlak, pomaže tijelu da se nosi s upalom, koordinira rad imunološkog sustava i igra važnu ulogu u metabolizmu.

U zdravom tijelu kortizol ima svoj prirodan ritam koji prati naš dan. Ujutro, kada se trebamo probuditi, kortizol počinje rasti još dok spavamo. Vrhunac dostiže otprilike trideset minuta nakon buđenja što nam daje energiju da započnemo dan. Tijekom dana razine kortizola postupno padaju tako da navečer dostignu svoju najnižu točku i taj pad kortizola signal je tijelu da je vrijeme za odmor i oporavak i omogućuje nam da zaspimo.

Ovaj ritam rezultat je složene komunikacije između tri dijela našeg tijela,  hipotalamusa u mozgu, hipofize i nadbubrežnih žlijezda. Ta komunikacijska mreža zove se hipotalamus-hipofiza-nadbubreg os, ili skraćeno HPA os. Kada mozak detektira stres hipotalamus šalje signal hipofizi, hipofiza šalje poruku nadbubrežnim žlijezdama, a one otpuštaju kortizol. Kada je stres prošao razina kortizola pada, mozak to registrira i sustav se vraća u mirovanje.

Ipak je i u vom slučaju važan utjecaj estrogena koji ima važnu ulogu u tome kako tijelo upravlja kortizolom. Estrogen nije samo reproduktivni hormon već utječe na gotovo svaki sustav u tijelu, uključujući i sustav koji regulira stres.

Naime, estrogen povećava osjetljivost receptora u mozgu koji prate razinu kortizola u krvi, a ti receptori poput senzora konstantno mjere koliko je kortizola prisutno i šalju povratnu informaciju sustavu. Kada je estrogena dovoljno ti senzori rade precizno. Čim kortizol naraste u odgovoru na stres, mozak to primijeti i pošalje signal da se proizvodnja zaustavi, a kada kortizol padne na normalnu razinu sustav se vraća u stanje mirovanja. Međutim, kada estrogen padne, što se događa tijekom perimenopauze, ti receptori gube svoju osjetljivost pa mozak više ne prima jasne signale o tome koliko kortizola zapravo ima u krvi.

Problem kod jest gubitak prirodnog dnevnog ritma kortizola pa nekad kortizol nije dovoljno visok ujutro da im pruži energiju za početak dana, ali ostaje previsok navečer kada bi trebao biti nizak pa se mogu javiti problemi sa zaspivanjem, a takv i problemi stvaraju dodatan stres što znači dodatan kortizol i nalazimo se u začaranom krugu.

Kronično povišen kortizol mijenja strukturu i funkciju našeg mozga, a tri ključna dijela mozga posebno su osjetljiva na kronično povišen kortizolbni promjene u tim dijelovima objašnjavaju mnoge od simptoma koje pripisujemo “mozgu u menopauzi”.

Prvi je hipokampus, područje mozga ključno za pamćenje i učenje. Istraživanja pokazuju da kronično povišen kortizol smanjuje razgranatost neurona u hipokampusu pa zato žene u perimenopauzi često primjećuju zaboravnost, poteškoće s koncentracijom i osjećaj da više ne mogu mentalno žonglirati s toliko stvari odjednom kao što su to mogle prije.

Hipokampus ima još jednu važnu funkciju. On djeluje kao kočnica za stresni odgovor. Kada razina kortizola naraste hipokampus bi trebao poslati signal da je dosta, da je vrijeme da se sustav smiri. Ali kada je hipokampus kronično izložen visokim razinama kortizola, on gubi tu sposobnost. Umjesto da djeluje kao kočnica on više ne može učinkovito zaustaviti proizvodnju kortizola. Tako se stvara začarani krug u kojem stres uzrokuje visok kortizol, visok kortizol oštećuje hipokampus, oštećeni hipokampus ne može zaustaviti proizvodnju kortizola i ponovno u krug.

Drugi dio mozga koji trpi posljedice jest prefrontalni korteks, područje odmah iza čela, koje je odgovorno za takozvane izvršne funkcije. To uključuje planiranje, organizaciju, racionalno razmišljanje, kontrolu impulsa i donošenje odluka. Kada je kortizol kronično povišen, aktivnost prefrontalnog korteksa se smanjuje. To se pokazuje kao niža tolerancija na frustraciju, brže emocionalne reakcije, poteškoće s donošenjem odluka i osjećaj da nam stvari brže izmiču kontroli nego prije.

Treći dio je amigdala, mali organ u obliku badema duboko u mozgu koji djeluje kao naš alarm za opasnost. Amigdala skenira okolinu tražeći prijetnje i pokreće emocionalnu reakciju straha ili tjeskobe kada misli da je pronašla nešto opasno. Za razliku od hipokampusa i prefrontalnog korteksa, koji gube aktivnost pod utjecajem kroničnog kortizola, amigdala postaje hiperaktivna. To znači da mozak postaje osjetljiviji na potencijalne prijetnje i brže reagira strahom ili anksioznošću. Zato se mnoge žene u perimenopauzi osjećaju tjeskobno ili razdražljivo čak i u situacijama koje ranije ne bi bile problem. Nije da su postale slabašnije ili osjetljivije već njihov mozak stvarno reagira drugačije na iste podražaje zbog promjena uzrokovanih kroničnim stresom.

Jedna od najčešćih i najfrustrirajućih pritužbi žena u perimenopauzi jest neobjašnjivo debljanje i to posebice oko struka. Mnoge se žene sa sjetom prisjećaju godna kada  su mogle pojesti bilo što bez posljedica ili da im je bilo dovoljno malo pojačati tjelovježbu i nekoliko dana paziti na prehranu da bi se kilogrami skinuli. Sada, unatoč tome što možda jedu čak i manje nego prije i redovito vježbaju kilogrami se ne miču i „lijepe se“ baš oko trbuha.

Kortizol je, nažalost, ključan dio ove priče. Kronično povišen kortizol na nekoliko načina sabotira metabolizam i otežava održavanje zdrave tjelesne težine.

Prvo, kortizol potiče jetru da proizvodi više glukoze, šećera koji je naše glavno gorivo, no problem je što se ta dodatna glukoza proizvodi čak i kada ne jedete, pa razina šećera u krvi postaje kronično viša nego što bi trebala biti.

Istodobno, kortizol smanjuje osjetljivost stanica na inzulin, hormon kojeg proizvodi gušterača i čija je uloga da omogući stanicama da preuzmu glukozu iz krvi i pretvore je u energiju. Kada stanice postanu manje osjetljive na inzulin, stanje koje zovemo inzulinska rezistencija, glukoza ostaje u krvi dulje nego što bi trebala. Gušterača to primjećuje i pokušava riješiti problem tako što proizvodi još više inzulina. Tako se završava s visokom razinom i glukoze i inzulina u krvi.

Zanimljivo je kako kortizol mijenja distribuciju masnog tkiva pa umjesto da se masnoća ravnomjerno raspoređuje po tijelu, kao što je to bilo ranije, kortizol je usmjerava specifično prema abdominalnom području oko trbuha i unutarnjih organa. Ta vrsta masnoće zove se visceralna masnoća i ona je posebno problematična.

Visceralna masnoća nije samo kozmetički problem već je ova masnoća metabolički aktivna što znači da se ne ponaša kao inertno skladište nego kao žlijezda koja proizvodi hormone i upalne tvari. Te tvari ulaze u krvotok i povećavaju upalu u cijelom tijelu, povećavaju inzulinsku rezistenciju, povisuju krvni tlak i povećavaju rizik za srčane bolesti i dijabetes tipa dva.

Sve ove promjene nisu rezultat nedostatka samodiscipline ili slabog karaktera već su to konkretni metabolički procesi.

Dobra vijest je da postoje znanstveno dokazane strategije koje mogu pomoći vratiti kortizol u ravnotežu i ublažiti simptome. Ključ je u redovitosti i kombinaciji više pristupa jer nijedna tehnika sama po sebi neće riješiti sve preko noći. Rješenje je u dosljednosti.

Redovita fizička aktivnost ključna je u tome, ali važno je razumjeti koji tip aktivnosti pomaže. Aerobna aktivnost umjerenog intenziteta kao što je brza šetnja, lagano trčanje, plivanje ili vožnja bicikla povećava osjetljivost tkiva na kortizol. To znači da tijelu treba manje kortizola da obavi isti posao, a ujedno se normalizira dnevni ritam hormona. Studije pokazuju da je dovoljno trideset minuta aktivnosti pet dana u tjednu.

Kognitivno-bihevioralna terapija, posebno ona specifično usmjerena na probleme sa spavanjem, zlatni je standard za žene koje muče nesanica i poremećeni san jer ova terapija pomaže prepoznati i promijeniti obrasce razmišljanja i ponašanja koji podižu stres i narušavaju san. Istraživanja jasno pokazuju da takva terapija normalizira noćni pad kortizola i prekida začarani krug lošeg sna i previsokog stresa.

Ipak, ponekad su potrebni i lijekovi i to posebno kada su anksioznost, depresija ili nesanica toliko izraženi da onemogućavaju normalno svakodnevno funkcioniranje. Važno je razumjeti da se ti lijekovi ne koriste za direktno snižavanje kortizola već za liječenje stanja poput depresije i anksioznosti koja drže kortizol kronično povišenim.

Koraljka Djetelić / Jasmina Jovev

Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za 2025. godinu