Što se promijenilo? Dok smo nekada nakon ručka mogli nastaviti s poslom bez problema ili obavljati još niz dodatnih aktivnosti odjednom nam konzumiranje neke hrane izaziva umor, osjećamo se isrpljeno i bez energije. Istovremeno, struk nam s epočeo širiti bez obzira što nismo promijenile prehranu. Nešto se događa s našim organizmom.

Ono što se zapravo događa u vašem tijelu ima vrlo konkretno znanstveno objašnjenje, a odnosi se na tihu revoluciju koja se odvija dok prolazite kroz perimenopauzu. Dok se razine estrogena mijenjaju, mijenja se i način na koji vaše tijelo upravlja inzulinom, hormonom koji regulira šećer u krvi. Ta promjena može objasniti mnoge od frustrirajućih simptoma koje doživljavamo tijekom menopauze, od neobjašnjivog debljanja i kroničnog umora do problema s koncentracijom.

Kada većina ljudi čuje riječ inzulin, prva im asocijacija bude dijabetes. Učili smo u školi da inzulin glukozu pretvora u energiju, no to je jednostavno objašnjenje onoga što ovaj hormon ustvari radi u našem organizmu.

Inzulin upravlja ne samo metabolizmom šećera već i metabolizmom masti i proteina, pomaže u izgradnji mišićnog tkiva nakon tjelovježbe, djeluje na mozak utječući na naš apetit, raspoloženje, pamćenje i sposobnost koncentracije. On odlučuje kako kako se osjećamo energično ili iscrpljeno, kako se tijelo oblikuje i kako funkcionira naš metabolizam.

U zdravom tijelu kada pojedemo obrok hrana se razgrađuje i glukoza iz ugljikohidrata ulazi u krvotok, a razina šećera u krvi prirodno poraste. Gušterača, organ koji se nalazi iza želuca, ima specijalizirane stanice koje konstantno prate razinu glukoze u krvi i čim te stanice primijete porast šećera otpuste točno određenu količinu inzulina u krvotok. Inzulin tada putuje po tijelu i stiže do stanica diljem organizma, veže se na receptore na površini stanica i kada glukoza uđe u stanice pretvara se u energiju koju stanica može odmah koristiti ili se skladišti za kasnije u obliku glikogena u mišićima i jetri. Kada se to odradi razina šećera u krvi pada natrag u normalan raspon, otpuštanje inzulina se smanjuje, i sve se vraća u ravnotežu. No,  tijekom perimenopauze zbog pada estrogena dolazi do promjene u funkcioniranju ovog mehanizma.

Estrogen, hormon za koji većina nas misli da je povezan samo s reprodukcijom i menstruacijom, ima izuzetno važnu ulogu u regulaciji metabolizma glukoze. On utječe na osjetljivost stanica na inzulin odnosno na to koliko dobro stanice reagiraju na inzulinski signal.

Kada su razine estrogena normalne, stanice u cijelom tijelu dobro reagiraju na inzulin. Međutim, kada razine estrogena počnu padati tijekom perimenopauze stanice postaju što se obično opisuje kao “gluhe” na inzulinski signal, odnosno prestaju odgovarati tako brzo i učinkovito, receptori postaju manje osjetljivi što znači da ista količina inzulina više nije dovoljna da obavi posao koji je prije obavljala.

Rezultat je da glukoza ostaje u krvi dulje nego što bi trebala. Stanice tada ne primaju dovoljno goriva, iako je šećera u krvi zapravo previše, gušterača to primijećuje i u pokušaju da riješi problem počinje proizvoditi još više inzulina kako bi kompenzirala. Tijelo ulazi u stanje koje medicinski zovemo inzulinska rezistencija. To objašnjava taj osjećaj duboke iscrpljenosti nakon obroka bogatog ugljikohidratima. Glukoza iz hrane ostaje u našoj krvi umjesto da uđe u stanice i pretvori se u energiju koju možemo koristiti. A tijelo, u očajničkom pokušaju da riješi problem, proizvodi sve više i više inzulina čime se situacija dodatno pogoršava jer kronično visoke razine inzulina dodatno produbljuju inzulinsku rezistenciju i stvara se začarani krug.

Jedna od najfrustrirajućih posljedica inzulinske rezistencije jest način na koji mijenja distribuciju masnog tkiva u tijelu. Umjesto da se masnoća ravnomjerno raspoređuje po tijelu kao što je to radila prije visoke razine inzulina koje prate inzulinsku rezistenciju potiču nakupljanje specifične vrste masti. Ta masnoća zove se visceralna masnoća i ona se taloži duboko u trbušnoj šupljini, oko jetre, crijeva, gušterače i drugih unutarnjih organa.

Ova vrsta masnoće drastično se razlikuje od potkožne masnoće koju možete uhvatiti prstima. Potkožna masnoća je relativno inertna, djeluje uglavnom kao skladište energije. Ali visceralna masnoća je metabolički aktivna i proizvodi hormone i upalne tvari koje ulaze u krvotok i utječu na cijelo tijelo. Te upalne tvari povećavaju kroničnu upalu u cijelom organizmu, a upala dodatno pogoršava inzulinsku rezistenciju stvarajući još jedan začarani krug. Više masnog tkiva oko organa znači više upale, više upale znači gora inzulinska rezistencija, gora inzulinska rezistencija znači još više akumulacije visceralne masnoće. Istodobno, ta visceralna masnoća povećava rizik od metaboličkog sindroma, preteče dijabetesa tipa dva, kao i bolesti srca i krvnih žila.

Zato mnoge žene u perimenopauzi primjećuju da im se opseg struka povećava čak i kada nisu promijenile svoju prehranu ili prestale vježbati. Epidemiološki podaci pokazuju da žene u perimenopauzi imaju značajno povećan rizik od razvoja predijabetesa, stanja u kojem razina šećera u krvi nije još dovoljno visoka da bi se klasificirala kao dijabetes, ali je već viša nego što bi trebala biti i predstavlja ozbiljan signal upozorenja. Gubitak zaštitnog učinka estrogena ne utječe samo na osjetljivost stanica na inzulin već opterećuje endotel, stanice koje oblažu unutarnjost krvnih žila, povećavajući metabolički stres i rizik od kardiovaskularnih problema.

Studije pokazuju da žene koje imaju izraženiju inzulinsku rezistenciju također imaju teže vazomotorne simptome, te u istraživanjima izvještavaju o jačim i češćim valunzima, te o češćem noćnom znojenju koje narušava san. Također, oscilacije razine glukoze i inzulina mogu utjecati na krvne žile, odnosno na njihovu sposobnost da se prošire ili suze što je ključni dio fiziologije valunga. To znači da poboljšanje regulacije šećera u krvi može pomoći ne samo vašem metaboličkom zdravlju i kontroli težine već može također smanjiti učestalost i intenzitet onih neugodnih vrućina.

Inzulin ne djeluje samo periferiji tijela već ima važnu ulogu i u centralnom živčanom sustavu. Receptori za inzulin nalaze se u ključnim dijelovima mozga, posebno u hipotalamusu i hipokampusu. Hipotalamus kontrolira apetit, žeđ i energetsku ravnotežu, a hipokampus je ključan za pamćenje, učenje i emocionalnu regulaciju.

Kada je regulacija glukoze poremećena, mozak to osjeća. Mnoge žene u perimenopauzi opisuju fenomen koji obično nazivaju brain fogom, odnosno imaju osjećaj da se misli ne mogu dobro posložiti, da zaboravljaju jednostavne stvari koje bi prije pamtile bez problema, da im treba značajno dulje da obave mentalne zadatke koji su im prije išli automatski. Teško im je održati fokus, lako se rastresu, osjećaju kao da se bore kroz mentalni magloviti oblak.

Dok se dio tih kognitivnih promjena može pripisati direktnom utjecaju pada estrogena na moždane neurotransmitere i neuronsku aktivnost značajan dio problema dolazi i od disregulacije glukoze. Mozak je iznimno energetski zahtjevan organ. Premda čini samo otprilike dva posto tjelesne težine troši oko 20 posto ukupne glukoze koju tijelo koristi. On ovisi o stabilnoj, kontinuiranoj opskrbi glukozom da bi mogao optimalno funkcionirati.

Kada ta opskrba postane neujednačena zbog inzulinske rezistencijeprimjećuje se utjecaj na kognitivnu funkciju jer mozak jednostavno ne može dobro raditi kada mu gorivo dolazi u nepredvidivim valovima umjesto u stabilnom toku. Osim toga, postoji sve više dokaza da inzulinska rezistencija direktno utječe na neuroplastičnost, sposobnost mozga da stvara nove neuronske veze i prilagođava se pa se time može objasniti zašto učenje novih stvari često postaje teže tijekom perimenopauze.

Također, postoji jaka veza između metaboličke disfunkcije i promjena raspoloženja. Istraživanja pokazuju da inzulinska rezistencija povećava rizik od depresije i anksioznosti, posebno u perimenopauzi kada se istodobno mijenjaju različiti hormonski sustavi. Upala povezana s metaboličkim problemima može utjecati na proizvodnju i funkciju neurotransmitera poput serotonina i dopamina, koji reguliraju raspoloženje.

Dobra je vijest da si možemo i sami pomoći. Inzulinska osjetljivost se može poboljšati pametnim odabirima prehrane, poput zamjene bijelog kruha i tjestenine integralnim žitaricama, mahunarkama i povrćem bogatim vlaknima koja usporavaju skokovi šećera u krvi. Ugljikohidrate bi trebalo kombinirati s proteinima i zdravim mastima, kao što je avokado uz kruh ili orašasti plodovi uz voće, jer to stabilizira glukozu i podržava crijevne bakterije. Redoviti rezistencijski trening dva do tri puta tjedno gradi mišiće koji troše glukozu, a kratke šetnje nakon jela dodatno smanjuju inzulin. Kvalitetan san i tehnike protiv stresa poput dubokog disanja snižavaju kortizol koji otežava metabolizam, dok vremenski ograničeno hranjenje podržava cirkadijalne ritmove. Ipak, ukoliko si ne možete kroz neko razdoblje sami pomoći potražite savjet liječnika.

Koraljka Djetelić / Jasmina Jovev

Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za 2025. godinu