Sukob civilizacija zbog sukoba generacija

Nekako danas, s 50-tak životnih godina, shvaćamo kako su scene druženja sredovječnih majki i djecom pubertetlijama tek filmska priča koja rijetko ima uporišta u stvarnom životu. I dok smo, još vjerujući u filmske scenarije, s nekakvom radošću iščekivali dane kada ćemo s našom djecom biti prijatelji, vikendima se družiti uz filove i junk food, sudar menopauze i puberteta bio nam je svojevrsnu big bang.

Već nakon buđenja u kući kreće drama, hormonalne dernjave, a strasti se dodatno razbuktavaju lupanjem vratima tijekom spremanja za posao i školu. Mnoge će vam majke, onako iskreno, reći da im je nakon takvog jutra odlazak na posao odmor. S njim se slažu i očevi koji uspiju preživjeti jutro u ovom hormonskom tsunamiju.

Kako je živjeti i preživjeti u ovom dvostrukom hormonalnom ludilu? Dok se djeci u pubertetu jedna hormonalna vrata širom otvaraju, mamama u menopauzi ta se vrata zatvaraju, treskom.

Naime, pubertet je prirodno razdoblje u životu u kojem se dječje tijelo pretvara u tijelo odrasle osobe sposobne za reprodukciju i tu nije samo riječ o fizičkoj već o složenom biološkom procesu koji pokreće mozak.  Naravno, glavni pokretači promjena su hormoni i to estrogen, koji dominira kod djevojčica, te testosteron koji dominira kod dječaka.

I dok se organizam fizički mijenja, mijenja se i mozak tako da se dio mozga zadužen za emocije, amigdala, razvija brže od dijela zaduženog za logiku i kontrolu impulsa, prefrontalnog korteksa, pa su zato mladi u pubertetu često emotivniji, skloniji rizicima ili naglim promjenama raspoloženja. Dakle, to je čista biologija, a mame pak misle da je riječ o lošem ponašanju.

Istovremeno, dok kćeri dobivaju menstruaciju njihove je mame gube. Kao što znamo tijekom menopauze mi prolazimo kroz hormonalne promjene, posebno smanjenje estrogena i progesterona što nas može, nažalost, dovesti do valova vrućine, noćnog znojenja i promjena raspoloženja. I dok nama estrogen pada kod naših kćeri raste što dovodi do tjelesnih promjena i razvoja sekundarnih spolnih obilježja. Pa tako djevojke otkrivaju momke zaljubljujući se dok neke mame traže načine kako se „sakriti“ od svojih momaka.

Njezina je koža postala tvornica ulja i akni jer se estrogen tek postavlja na scenu, dok je naša postala suha poput pustinje jer je estrogen kod nas već u odjavnoj špici. Ona spava do podneva jer joj se mozak doslovno preuređuje, a mi u tri ujutro analiziramo događaje iz mladosti jer nam je hormonalni pad poremetio ciklus spavanja.

Imamo tu i nepremostivu razliku u odijevanju. Dok naše mlade dame po ljetu, ne zbog mode, nose dukse i hoodice, mi u sred zime spavamo kraj otvorenog prozora kao da nam je spavaća soba u Sahari.

I premda bi puno lakše nabrojale što nas dijeli, ono što nam je zajedničko su emocionalni uragani, odnosno emocionalne oscilacije. Emocionalno naše kćeri i mi igramo u istoj hormonalnoj drami, s identičnim emocijama, ali s različitim završecima. Ona plače jer joj se nitko nije javio na TikToku, a mi plačemo jer je netko u reklami udomio psa.

Dok su djevojčice u pubertetu možda pod utjecajem hormonalnih visina, žene u menopauzi suočavaju se s hormonalnim nizinama, a ovaj emocionalni rollercoaster može dovesti do neželjenih konflikata između nas, mama i kćeri, stvarajući situacije u kojima obje strane brane svoje teritorije.

E sad, kako si međusobno možemo pomoći?

Za početak važno je znati da mi, kao mame, prolazimo kroz promjene koje mogu utjecati na raspoloženje, naš san i samim time na razinu stresa. Istovremeno, razvoj mozga kod naše djece povećava emocionalnu osjetljivost i impulzivnost. Stoga je ovo zahtjevno razdoblje za nas oboje.

Prvo pravilo je da moramo prvo regulirati sebe jer djeca bolje reguliraju emocije kada su roditelji smireni. Naš stres samo povećava reaktivnost djeteta. Stoga, prije nego reagiramo moramo se prisiliti napraviti pauzu, maknuti se iz konflikta i pokušati ne reagirati na prvu.

Naime, premda naše pubertetlije počesto znaju dizati glas, koristiti grube riječi i djelovati kao da nas napadaju oni ustvari imaju potrebu za autonomiju u svojoj emocionalnoj preplavljenosti. Zato umjesto napada trebamo im ponudi mogućnost mirnog rješavanja konflikta. Dakle, ne trebamo reagirati na njihov ton već razmisliti o poruci koju šalju i tako smanjiti eskalaciju.

U pubertetu djeca testiraju naše granice, traže svoj identitet, ali svejedno trebaju sigurnu bazu. Ono što nam može pomoći u zbližavanju su neki mali svakodnevni razgovori bez konflikta, pokazivanje našeg interesa za njihov svijet, te fizička i emocionalna bliskost.

Kako bi smo mogli ustinu imati kvalitetan odnos sa svojom djecom moramo prepoznati svoje „okidače“ i otkriti kada i zbog čega najčešće gubimo strpljenje. Kad prepoznamo uzorak lakše ćemo ga i kontrolirati.

Osim toga, moramo naučiti i brinuti o sebi bez osjećaja krivnje jer briga o sebi nije luksuz nego nužnost. Minimum onoga što si možemo priuštiti je dovoljno sna, redoviti obroci, makar malo provedenog vremena sami sa sobom, te razgovori s nekima tko nas razumije. No, kada dođemo do osjećaka kako više ne možemo izdržati i kako se stalno nalazimo u intenzivnim konfliktima ne bi bilo loše zatražiti i stručnu pomoć.

I na kraju zaključimo, kad se sljedeći put prilikom jutarnjeg pranja zubi sretnete na kupaonici, ona s flasterima protiv akni, a vi željni hladnog tuša  samo se nasmiješite. Biološki gledano, mi smo ista priča hormonalnog tsunamija.

Koraljka Djetelić/ Jasmina Jovev