Koliko rano postaje prekasno?

Živimo u Sisku. Središtu Sisačko-moslavačke županije. Od prve godine moja kćer išla je u vrtić, a u osnovnu školu pošla je s napunjenih sedam godina.

Od malena je bila svojeglava, znala je što želi i što ne želi i jasno je to artikulirala. Jedinica je, uvijek je tražila ekipu za druženje, no nikad se nije slagala s djevojčicama. I danas, s 12 godina, ima najbolje prijatelje. Muške.

Kao neurorizično dijete u predškolskoj je dobi išla na logopedske tretmane, a oko dijagnosticiranja ADHD-a na koji sam sumnjala struka se nije usuglasila. Uvijek je imala smanjen fokus, ali navodno ga imaju sva djeca. Predškolska procjena prošla je odlično i postala je đak prvak.

Kao stariji roditelj, odgajan po nekim starim odgojnim mjerilima, školu i učenje prepustila sam učiteljici i njoj. Bez obzira na to što smo i baka i ja te struke. Zadaće je pisala sam, sama je učila, a jedino na što smo davali veći značaj bila je matematika. Jer, mislila sam si, bez obzira što joj život donio i što odluči raditi matematika će joj uvijek trebati. S vremena na vrijeme učiteljica bi napisala pažljivije čitati zadatke, no nekako je ona uvijek to uspjela ispeglati pa je prve četiri godine odradila odlikaški. U školi i sportu.

Peti razred, kao što nas je učiteljica iz nižih razreda upozorila, donosi znatne promjene. I nakon što početno oduševljenje novim profesorima prođe, stigne ozbiljan rad. I eto prve jedinice. One iz engleskog jezika. Naravno da kao roditelj ne želiš da ti dijete padne u nesvijest zbog ocjena pa eto i ta prva jedinica završi obiteljskim ručkom.  Digresije radi, u doba mog školovanja završila bi na neki sasvim drugi način bez trunčice roditeljske empatije. I potom počne plejada ocjena. No, negdje sredinom petog razreda počelo me zabrinjavati što pisani ispiti nekako uvijek prođu sa slabijim ocjenama. Razgovarajući s roditeljima, a zaklinjala sam se da nikad neću biti takva, počela sam paziti na to što uči i kako uči. Tu je negdje počela i moja frustracija, koju sam debelo prenosila na nedužno dijete, očekujući da i dalje nastavi sve biti lagano kako je bilo do sada. Nije mi bilo jasno zašto odjednom zapinje. Nisam znala zašto dijete koje je sve samo rješavalo sad više ne može samo. Znala sam da je inteligentna i vjerovala da može, jer do sad je mogla, i to me frustriralo. Na sreću da dijete ima i ostale članove obitelji koji su mamu slali u šetnju sa psom dok su oni preuzimali miriteljsku ulogu.  Ja menopauzna, dijete u hormonskom predpubertskeom disbalansu, a susjedi vjerojatno šokirani visinom decibela koji su dolazili iz našeg stana.

I sve do trenutka dok nisam shvatila da ona ustvari ima problema s automatizacijom čitanja. Prvi puta od početka njenog školovanja.

Najgore mi je bilo priznati da nisam to vidjela. A bila sam uvjerena da svoje dijete dobro poznajem. Ponosila sam se samostalnim djetetom koje bez previše prigovaranja radi zadaće, koje nema specijalnih bilješki u e-dnevniku i koje je potrebno samo pogurati da se više aktivira na predmetima koji su „dosadanjikavi“. Sad znam da su „dosadnjikavi“ bili oni predmeti gdje je trebalo uzastopno čitati kako bi se gradivo usvojilo.

Naime, testiranje na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, gdje su me uputile ravnateljica djetetovog vrtića i prijateljica, pokazalo je da dijete ima disleksiju i elemente ADHD-a. Još bi nekako taj ADHD i pregurala, jer sam nakon proučavanja elemente tog poremećaja pronašla i kod sebe pa se više ne mogu izvlačiti da ne znam na koga je, ali zapela sam na disleksiji jer ne znam kako joj pomoći. Kako se provukla? Kažu zahvaljujući inteligenciji. Ali s obzirom na to da u višim razredima kreće neko sasvim novo gradivo i načini učenja počela sam biti u konstantnom strahu hoćemo li joj znati pomoći kad, kažu, tu prevelike pomoći nema. Kako će položiti malu maturu? Hoće li upisati školu koju želi? Što sad napraviti? Od kuda krenuti tražiti pomoć? Kome se obratiti?

U tim  trenucima, kako nego u jadikovanjima s  prijateljicama, shvatim da nisam sama. I kako moj problem nije jedini. Doznam da se jedna mama godinama nije naspavala jer do sitnih noćnih sati uči sa svojim djetetom. U drugoj obitelji su pak svi bili na pragu pucanja je nisu znali kako dijete, izuzetno inteligentno i spretno, >A fokusirati na školske obveze.  Treća obitelj pak ne želi ni krenuti na testiranje djeteta jer se boje dijagnoze. I većina njih je u frustraciji jer gledaju prijatelje svoje djece koji su naizgled posloženi baš onako kako treba, po PS-u, dok oni iscrpljeni od svakodnevnih borbi udaraju na sve strane tražeći načine organizacije života. A govorim o djeci koji pohađaju više razrede osnovnih škola.

No, tada mi se kao novinarki otvorilo pitanje što je s onom djecom koja prolaze kroz obrazovni sustav da nitko nikad ne primijeti da imaju neki poremećaj? Što je s onom djecom koja ne žive u Sisku kao središtu Sisačko-moslavačke županije?  Jesu li to ona djeca koju su nekad, a vjerojatno i danas, nazivaju zločestom, lijenom, bezobraznom i nekulturnom? Kada je potrebno reagirati? Prijete li se te promjene u ponašanju već u vrtiću? Kažu li ih tete roditeljima? Reagiraju li roditelji? Što je s onom djecom iz manjih sredina koja ne idu u vrtić?  I ono najvažnije pitanje može li rano postati kasno?

Upravo na ova pitanja pokušat ću pronaći odgovore u ovom novinarskom serijalu.

Koraljka Djetelić

Ovaj tekst objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.